Da li je oduzimanje dece i izmeštanje kod hranitelja uvek najbolja opcija i zašto novac ne ide samoj porodici kao pomoć?
- Ukoliko su ta iskustva negativna dete je svakako osetljivije, pa odvajanje doživljava kao dodatnu frustraciju, jer ukoliko je dete lišeno ono svakako trpi emotivnu štetu, jer je za svoje roditelje vezano, kakvi god da su oni - objašnjava psihoterapeut Darka Krsmanović
Centar za socijalni rad u Jagodini pre nekoliko dana oduzeo je tek rođenu bebu dvadesetogodišnjoj majci jer je utvrdio da nema uslova da odgaja to dete, kako ni prvo, koje je već smešteno u hraniteljsku porodicu. Isto se desilo i Gorici Milojković iz Velike Ivanče kojoj je Centar za socijalni rad iz Mladenovca oduzeo bebu staru 20 dana zbog toga što živi u bedi. Ovo je napravilo pravu pometnju u Srbiji i navelo mnoge da se zapitaju - koliko je dece oduzeto samo zbog toga što su im roditelji siromašni i zašto država novac koji daje hraniteljima, ne dodeli biološkim roditeljima, bar onima koji su po svim drugim kriterijumima podobni da podižu svoje dete?
Neosporno je da odrastanje deteta u biološkoj i hraniteljskoj porodici nije isto i da su svi razlozi na strani ovih prvih. Hraniteljska domaćinstva treba da reše problem smeštaja i odrastanja deteta i uglavnom, to i rade.
Međutim, kako smatra školski psiholog Branka Tišma, deca kad ih dovedu kod hranitelja već imaju neka životna iskustva koja su drugačija.
- Ta deca mahom dolaze iz rasturenih ili disfunkcionalnih porodica, sa teškim iskustvima, to su ili fizički ili socijalno zapuštena deca sa nedovoljno razvijenim osećajima porodice. Tu se hranitelji suočavaju sa ozbijnim izazovima jer takve porodice imaju obično više od jednog deteta i jako je teško i zahteva vremena da se uklope svi članovi porodice - navodi Tišma.
Kako kaže, jako je bitan kontinuitet u međusobnim porodičnim odnosima i važno je da se roditeljstvo razvija tokom života, što se prelaskom u hraniteljsku porodicu gubi.
Porodica je prirodna sredina u kojoj dete stiče saznanja o sebi, drugima i svetu. Pretežno zdrava porodica daje osnov za formiranje zdrave ličnosti deteta i pozitivnog odnosa prema životu, omogućava mu da uči i prolazi kroz proces identifikacije, da kroz osećaj pripadnosti stvara osećaj sigurnosti, samopouzdanja i samopoštovanja. Porodica pruža socijalnu mrežu podrške koja je dragocena za svaku mladu osobu.
Kako je objasnila psihoterapeut Darka Krsmanović, prva i najvažnija životna iskustva koja detetu daje porodica mogu biti i pozitivna i negativna.
- Ukoliko su ta iskustva negativna, dete je svakako osetljivije, pa odvajanje doživljava kao dodatnu frustraciju, jer ukoliko je dete lišeno ono svakako trpi emotivnu štetu, jer je za svoje roditelje vezano, kakvi god da su oni. Kao što postoje posledice života u disfunkcionalnoj porodici, postoje i posledice odvajanja dece od njihove prirodne sredine – porodice. Stoga sam mišljenja da je našim siromašnim porodicama prvenstveno potrebna pomoć, a ne restriktivne mere! Naši zakonski propisi su jasni i samo treba da ih se držimo. Dete se oduzima od roditelja samo ako je životno ugroženo, zlostavljano ili eksploatisano - ističe Krsmanović i dodaje da svaki drugi oblik nebrige o deci povlači mere korektivnog nadzora, ali i materijalne pomoći, savetodavnog rada, pronalaženja smeštaja, posla...
Izvor: link
Arhiva vesti...
|