Hoćemo klakere, kabezu i sodu: Kad ovo kažete Miloševićima iz Jagodine, dobijate sve što ste oduvek želeli
Klakere i kabezu ovde piju i stari i njihova deca i njihove dece deca
Prve posleratne, 1946. godine, otvorili su Miloševići iz Jagodine sodažijsku radnju i ona radi još uvek. Klakere i kabezu ovde piju i stari i njihova deca i njihove dece deca. Da nema toliko mušterija, ovo bi mesto moglo da bude svojevrsni muzej, a ono je zasigurno jedan od brendova Jagodine.
Radnju danas vodi Dejan Milošević, unuk čuvenog Ratka sodažije po kome firma i nosi ime. Adresu prodavnice nije potrebno znati, u Jagodini samo treba pitati za Ratka sodadžiju. A pitaju svi.
- Deda se povukao iz posla pre jedno tri godine, već mu je 93 i ne može više, mada malo šta on ne može. A radio je ovde skoro sedam decenija. Izostao je s posla jednom, nije odlazio ni na bolovanja, ni na letovanja. Kada mu se unuka udavala radio je do 16 sati. Sada dođe u radnju jednom nedeljno, a dok ne dođe ovde svrate desetine ljudi svakoga dana da pitaju, "kako je Ratko, gde je Ratko" - priča Dejan.
Za sedam decenija kupci klakera, kabeze i soda - vode su se srodili sa Ratkom i njegovom radnjom. Postala je deo njihovih uspomena.
- Dođe sredovečni par, naruče klaker i muškarac nam ispriča da su tu da proslave 30. godišnjicu od kada je on suprugu zaprosio u našoj radnji, za istim stolom. Uđe mladi par, radni dan je bio, sednu ovde i kažu da su došli pravo od matičara. Venčali se pa došli na kabezu da bi im brak bio dug i uspešan kao što je naša radnja. Kada smo renovirali prostor narod je dolazio da nas moli za stolicu ili pikslu, za uspomenu. Desilo se jednom da sede otac i mali sin, pa otac kaže sinu - ovde su mene dovodili na kabezu kad sam bio mali. Za drugim stolom sede deda i unuk. Deda se smeje, čuo je priču, pa "dobaci" glasno - i mene su ovde dovodili kad sam bio mali - priča Dejan.
Izvor: linkprodaja stanova
Arhiva vesti...
|