Paraćin: Magija sa vatrom i staklom
Zoran Stefanović iz Paraćina, stakloduvač u penziji, izliva staklene figurice. U radionici, u selu Glavica, „rađaju se“ različiti primerci životinjskog carstva
Jednom stakloduvač - a obožavalac stakla večno. To naročito važi za Zorana Stefanovića (58), majstora duvača iz Glavice kod Paraćina, koji je u penziju otišao sa 40 godina staža. Najveći deo radnog veka proveo je kraj lončane peći. Stakla se ni sada nije odrekao. Zato je pre dva meseca u svojoj kućnoj radionici počeo da izliva staklene figurice.
Rode, labudovi, slončići, ptice trkačice... nema čega nema u njegovoj kolekciji koju svakodnevno dopunjuje različitim primercima životinjskog carstva. Da bi figurica nastala, potrebni su stakleni štapić i brener, uz plin i kiseonik.
Osećaj stakla pod prstima, dodaje ovaj vrsni majstor, nešto je što se podrazumeva. Uz bezrezervu ljubav prema staklu.
- Osetio sam je prvi put kad sam se kao dete od 15 godina zaposlio u Staklari. Takvo je to vreme bilo. Nisam se školovao, odmah sam počeo da radim. Kraj lončane peći prošao sam sve faze, postao glavni majstor i vođa radilišta. Biti stakloduvač je izuzetno teško. Zato se malo ko na tom mestu zadržavao, a ručna proizvodnja danas je ugašena. Radna temeperatura stakla tu je do 1.300 stepeni, a od peći ne smeš da se makneš. Majstora si morao da pitaš i kad ti treba toalet, da ne trpi proizvodnja - priča nam Zoran.
Staklene figurice počeo je da pravi „zlatnih“ osamdesetih. Bilo je to doba kad je posao dobro išao. Figurice je radio na veliko, za komšiju koji ih je distribuirao dalje, u Sloveniju. Uz dobru staklarsku platu bio je to za njegovu porodicu još jedan solidan izvor prihoda. Međutim...
RODA KAO FLAŠA Zoran pravi gotovo sve životinje. Najveći primerak bila je roda, visoka kao flaša. Najlakše se, objašnjava, pravi labud, dok je slončić prilično komplikovan. Ipak, za jedan dan može da napravi pet „kompleta“ od sedam slončića različite veličine.
- Zaradio sam šećernu bolest, a i Jugoslavija se smanjivala. Nismo imali tržište. Ko će da kupi staklenog slona kad nema ni za hleb? Prestao sam time da se bavim, imao sam preča posla. Onda sam otišao u penziju, a svog umeća prisetio sam se pre oko dva meseca - objašnjava Zoran.
Kaže da raznobojne staklene štapiće ima na zalihama, iz vremena kad je radio. Kad zaliha ne bude više, moraće da razbija flaše i da ih pravi. Inače, figurica nastaje tako što plamen koji kulja iz brenera topi staklo, a on čeka momentat da hitro izvije vrelu masu u željeni oblik. Brzina je važna da se staklo ne bi stvrdlo. A onda se drugim štapićem dodaju sitniji delovi tela - noge, rep, kljove, oči...
Kad uđe u radionicu, Zoran ostavi za sobom sve problem, jer ga rad sa staklom opušta. Zaboravi da je težak dijabetičar, da dva puta dnevno sebi daje insulin, da mu je pre dve godine amputirana noga ispod kolena...
- Žilava sam ja biljka, nikad se ne predajem - kaže dok pali brener
DEDA, ŠETAJ ME
Iako bez desne potkolenice, ovaj vrsni stakloduvač vozi auto, frezu, bicikl, penje se uz merdevine... Nosi protezu, pa se njegov hendikep ne primećuje.
- Ne bih ja sve to, ali imam unuče. Zaplakao sam kad mi je rekao: „Deda, šetaj me“, a ja nisam mogao. Zato sam nabavio protezu - veli Zoran.
Izvor: link
Arhiva vesti...
|