Orkestar „Ćuprija“ za svadbe i sahrane
*Ćuprija Grad*
Desetak članova duvačkog orkestra „Ćuprija“ okupljeno je oko ideje koja nije baš uobičajena u ovim krajevima - da muziciranjem prate ljude do večnog boravišta. Tako su Ćupričani, ali i stanovnici mnogih drugih gradova, svoje najbliže počeli da prate na onaj svet uz prigodne aranžmane poznatih kompozicija Baha, Mocarta, Betovena, Šopena, kao i posmrtne marševe.
Osim sahrana, ovi orkestraši sviraju i na svečanim ceremonijama polaganja venaca, ili dočeka delegacija. A kad odlože trube, tube i trombone, i prihvate se gitare, kontrabasa, tambure ili harmonike - veselje može da počne.
Kako kaže kapelnik ovog sastava, Predrag Peca Miletić, koji svira trubu i, po potrebi, kontrabas, reč je o jedinom orkestru ovakvog tipa u centralnoj Srbiji.
- Sviramo od Pomoravlja do Rasinskog okruga i Šumadije. Na sahranama ne eksperimentišemo, zna se kakav ton mora da ima posmrtna muzika. Ipak, ponekad ispunimo i neku poslednju želju, kao nedavno, kad su nam tražili „Na lepom plavom Dunavu“. Sviramo i „Tiho noći“, za koje imamo naročiti aranžman - navodi Miletić, uz objašnjenje da svi članovi orkestra, osmorica redovnih i dvojica koji se povremeno pridruže, imaju makar osnovno muzičko obrazovanje.
Najstariji član orkestra, sedamdesettrogodišnji Radomir Jovanović Lale, trubač i vokalista, pamti mnoge zgode i nezgode. Karijeru je počeo kao svirač u bleh orkestru Vatrogasnog društva u ćuprijskoj Fabrici šećera.
- Kad sam prvi put svirao na sahrani, daleke 1960. u Paraćinu, digla mi se kosa na glavi kad je počelo kukanje. Kasnije sve to pređe u rutinu. Ipak, i danas mi zastane knedla u grlu kad se sahranjuje mlad čovek. Teško je tada svirati - priča iskusni Lale.
Muzički najobrazovaniji u ovom sastavu je Aleksandar Gajić (37), koji je završio FMU u Beogradu, i profesor je trube u muzičkim školama u Jagodini, Ćupriji i Paraćinu. Njega je kapelnik Peca zamolio da im se priključi pre dve godine, i od tada on podučava svoje kolege i piše aranžmane.
- U početku nisam baš bio rad da sviram pogrebe, ali na sve se čovek navikne. Kad sviramo tužne povode, trudimo se da ljudima damo neku iskru nade u bolje sutra, ako je to moguće - kaže ovaj mladi muzičar, koji je radio i sa Kusturicom, na pank operi „Vreme Cigana“. I dan-danas mu se dešava da sleti iz Pariza i dođe u Ćupriju - da bi svirao sahranu na nekoj planini.
***LEPE USPOMENE***
SVIRAO je sedamdesettrogodišnji Radomir Jovanović, u svojim najboljim danima, i na igrankama i sletovima, koji su mu ostali lepa uspomena.
- Na sletu smo jedne godine svirali defile, koračajući atletskom stazom. Pokojni čika Mihailo gledao je u note. Odjednom, svi su počeli da se smeju. Ja pogledam o čemu se radi, i vidim da je on upao u rupu, iskopanu za skok u dalj!
***S MRAZOM PROBLEMI***
OVAJ posao, pored razumljivog mučnog osećanja na tužnim prigodama, nosi i fizičke poteškoće. Mora da se, svirajući, pešači do groblja, koje u zabačenijim mestima ume da bude udaljeno i po desetak kilometara. Leti i zimi to biva izuzetno naporno i neprijatno. - Zimi instrumente moramo da uvijamo u tkaninu, jer se smrzavaju zbog kondenzacije - kaže Predrag.
Izvor: link
Arhiva vesti...
|